Skitnica

Nedjelja, 21. Srpnja 2024.

Milja 123,9 – milja 147,1

Šator mi je jutros opet suh i ne mogu dovoljno naglasiti kolika je to sreća. Pakiram se i krećem prvi dok Derrick još završava s pakiranjem. Krećemo strmo uzbrdo odraditi prijevoj Searle (3.671m).

Derrick me sustiže i neko vrijeme hodamo zajedno, ali obzirom da mu je danas zadnji dan na stazi,  vidim da mu se žuri, pa ga puštam naprijed. Nešto prije samog prijevoja razmjenjujemo brojeve telefona i dobri Derrick mi daje svoju kabanicu za ruksak. Kaže njemu više vjerojatno neće trebati, a vidio je koliko se mučim nabaviti jednu. Ganut sam i ne znam kako reagirati. Kaže da ga nazovem kad završim, pa da se dogovorimo da mu je vratim.  Mogu i prespavati kod njega i njegove žene u Goldenu, malo sjevernije od Denvera. Wow. Imam osjećaj da zahvale nisu dovoljne, ali trenutno ništa više od toga ne mogu ponuditi. Rastajemo se dok on praznog ruksaka juri dalje.

Prelazim prijevoj i uživam u svježem jutru na izloženoj dionici planine Elk. Prelazim brojne male potočiće što krivudaju padinama među niskim raslinjem.

Prolazim oko planine na idući prijevoj Kokomo (3.665m.n.v.) i tada slijedi spust u dolinu potoka Cataract. Nigdje nikoga. Sam hodam satima. Spuštam se skroz na livade gdje staza u nekoliko navrata prolazi prašnjavim makadamom prije nego se počinje uspinjati prema cestovnom prijevoju Tennessee.

Na jednom šumskom makadamu ugodno iznenađenje – trail magic. Stariji gospodin – Randy, posložio je na stolove pod šatorom hrpu sitnica koje hodačima mogu zatrebati, od opreme do higijenskih potrepština. Obzirom da sve imam, a željan sam voća uzimam samo jabuku. Zauzvrat moram podijeliti svoje priče sa staze. Sramežljiv je i preferira da se ne slikamo, tako da mi je teško dočarati koliko se potrudio složiti cijeli trail magic.

Pozdravljam ga i hitam dalje jer se vrijeme kvari i prijeti kišom,  a ja bih volio danas prijeći što više.

Nešto prije prijevoja Tennessee počinje sitna kišica,  pa navlačim kabanicu na sebe i onu koju mj je dao Derrick na ruksak. Savršeno. Na prijevoju nikoga, samo javni wc, relativno čist i uredan, pa koristim priliku da sad po kiši ne kopam rupu u šumi, a i odlično je isprazniti vrećicu sa iskorištenim wc papirom da ne teglim to sve po planinama.

Pretpostavljam da su brojni drugi iskoristili ovaj prijevoj da odu u Leadville po opskrbu, no ja imam dovoljno hrane za još 3 dana do Twin Lakesa odakle planiram također u Leadville. Stoga nastavljam dalje pustim šumama, uživajući u samoći.

Odabrao sam neko kamp mjesto na kojem nema vode, pa nekoliko milja prije njega uzimam na potoku dovoljno za večeru,  higijenu,  doručak.

Nešto iza 18.30, točno 12 sati nakon polaska stižem do željenog mjesta. Nije neko najljepše, ali poslužit će za jednu noć. 23,2 milje, ili preko 37km sam gonio svoje noge danas. Nakupilo se preko 1.000m uspona i 1.200m spusta.

Brzo postavljam kamp, obavljam higijenu, mažem repelentom i presvlačim u “pidžamu”. Krvopije su neumorne i začas ik 20-ak kruži oko mene tražeći ono jedno mjesto koje nisam dobro namazao. Srećom hladno je pa su spori i lako ih je ubiti.

Istežem se, večeram i dok kažeš keks slova večerašnjeg bloga mi titraju pred očima.  Ma napisat ću ga sutra. Samo da podloga izdrži noćas.